Prije sedam dana se grupa iz Hemijske škole Tuzla vratila iz posjete Göteborgu. 

 

Skoro svaki dan tokom njihove posjete, a i po povratku, na e-mail nam je od supervizorice, prof. Bosanskog jezika i književnosti, Amele Isanović, stizalo mnoštvo fotografija, utisaka, informacija o tome šta su posjetili, šta vidjeli i doživjeli, koje su aktivnosti planirane za nastavak dana...

 

Učesnici iz Göteborga su svoje prijatelje u Tuzli posjetili u februaru 2015. godine, a posjeta iz Tuzle u Göteborg je bila prva povratna posjeta u okviru razmjena učenika iz BiH i zemalja EU.  

 

Sa ove prve povratne posjete dobili smo na poklon najljepši suvenir – dnevnik putovanja, koji je prepun impresija i raznolikih sadržaja. Dnevnik počinje ovako:

 

„Toliko je emocija, slika i uspomena da me strah objaviti ovaj dnevnik iz jednostavnog razloga da ću izostavivši jedan djelić ove prekrasne puzzle prijateljstva narušiti osjećaj ponosa, vjere i vizije koju izgradih sa svojim učenicima, djecom iz Švedske, kolegama i prijateljima okupljenim oko ovoga projekta, projekta Latinska ćuprija.“

 

O prvim dojmovima  govore nam rečenice u nastavku: „Već smo sretni. Prvi susret je bio spontan, doček fantastičan, osjećamo se dobrodošlim.“

 

Mnogo smo ranije pisali o tome koliko je učešće u razmjenama zanimljivo za učenike, a dnevnik nam pokazuje da su razmjene jednako interesantne i za supervizore: „Posjeta Prirodno-historijskom muzeju, zabavnom parku je pokazala da smo svi još uvijek djeca. Vrištah više od njih spuštajući se niz dobro uklizanu rosfrajnu trubu, neki veliki tobogan... Djeci i to bi doživljaj. Podjetinjila im, inače stroga, profesorica. Zabavih se baš.“

 

„Kao da su jedva čekali da se sastanu i ispričaju, takmiče ko ima bolji smještaj, koga domaćini više paze i ko se u koga zaljubio. Gledamo ih, mi odrasli, bez riječi i samo pogledom konstatujemo 'Odlično, činimo pravu stvar'.“  

 

Dnevnik završava na četvrtoj stranici: „Toliko toga smo vidjeli. Toliko toga doživjeli da nam se čini da smo već mjesec dana tu. Naporno je. Stalno se brojimo, brinemo jesu li gladni, jesu li svi stigli, čekamo da uđu i izađu iz tramvaja, autobusa, centra... Trudim se i stalno obavještavati roditelje, kolege u Bosni. Hvala Bogu na društvenim mrežama. Smijemo se 'Nikad roditelji nisu više vremena proveli na facebooku nego ovih dana.' Bože, divnu li djecu imamo. Ponos naš je svako od njih. Sve mi je ovo divno. Tifa i ja nekako dopeljasmo do njenog stana. Nemamo snage da analiziramo dan, pogledasmo se, nešto joj rekoh, nije me čula, a ja ne znam da ponovim. Umor je učinio svoje. Rastanak, suze, pozdravljanja i opraštanja na svakom punktu, na svakim vratima. Jedna misao me ipak ne napušta. Mi smo ambasadori, mi i oni Bosanci i Hercegovci koji tamo žive, mi bez portfelja, bez službenih automobila, besplatnih troškova...MI.“

 

Samo neke od brojnih doživljaja koji ilustruju ovaj dnevnik možete pogledati u fotogaleriji.